Kako se rodila ova grupa i koliko dugo postoji? Nije nimalo lak zadatak odgovoriti na ovo pitanje jer je ona putovala kroz vrijeme, mijenjala oblike, posadu, teme, da bi danas ovako izgledala: mala ali vrijedna i vrata širom otvorenih za nove članove. Jedini uvjet: da budu dobronamjerni, otvorena srca i uma za učenje o sebi i o drugima.

Naše je putovanje započelo još ujesen 2005. kad se u školi počeo provoditi Unicefov projekt «Stop nasilju među djecom». To je izgledalo otprilike ovako: dvije grupe «odabranih» (neki će se sjetiti da je svaki razred od 5. do 8. izglasao nekoliko svojih predstavnika «pomagača») i 7-8 radionica koje su vodile učiteljica Pavica i psihologica Snježana.
Nažalost, nemamo fotografiju na kojoj se baš svi koji ste sudjelovali možete pronaći, no barem imamo imena.

Na radionicama smo učili što je nasilje, što činiti kad ga doživimo ili vidimo pored sebe, i najvažnije: kako pomoći djeci koja s nama dijele iste hodnike, ili čak klupe, da ne trpe nasilje i da se osjećaju sigurno u školi. Učili smo i o sebi jer, da bismo mogli razumjeti druge, važno je dobro poznavati sebe, svoje osjećaje, potrebe, želje, uvjerenja i načine na koje se ponašamo u nekim situacijama.

Sve u svemu, na radionicama smo naučili važne stvari o sebi i o drugima, uvježbali neke vještine pomaganja (slušanje, empatija, komunikacija, davanje podrške), a uz sve to još smo se uspjeli i dobro zabaviti i steći nove prijatelje!

Na kraju smo dobili i službenu diplomu pomagača!

U zimu 2006., točnije na Valentinovo, u školi je organiziran dan otvorenih vrata – Dan bez nasilja i naša je grupa (sada već stopljena u jednu) vodila «Školu igranja». Uh! Opet nemamo fotografiju, ali sigurni smo da se većina vas vrlo dobro sjeća šarenila i veselja koje je taj dan ispunilo školu.

Ovako je izgledala naša «pozivnica».

Do kraja te godine uredili smo, uz pomoć naših dobrih školskih duhova, pardon, domara – Mate i Franje, dva sandučića povjerenja i postavili ih na njihova sadašnja mjesta.

U protekloj školskoj godini (2006./2007.) usmjerili smo svoju energiju na učenje i uvježbavanje nekih životnih vještina. Bavili smo se vještinama komunikacije (kako slušati druge i izraziti svoje mišljenje, osjećaje i stavove), samoafirmacije (kako se zauzeti za sebe i za vlastito mišljenje, kako izraziti neslaganje s nečijim idejama, kako potražiti pomoć kad nam treba), pružanja pomoći drugima (kako slušati drugoga i dati mu podršku), donošenja odluka i rješavanja problema (kako se suočiti s problemom i pronaći najbolje rješenje).
Sada smo već pravi stručnjaci za pomaganje!

U lipnju 2007. smo se mogli okušati i u animiranju igara za djecu! Odgovorno, ali i zabavno...toliko dobro da smo se u nekim trenucima poželjeli pomiješati s malenima!!

Na kraju, umorni, ali zadovoljni, zasluženo smo se uputili na mali izlet do obližnjeg Jaruna.