JOSIP RAČIĆ, slikar i grafičar, rodio se 22. ožujka 1885.godine u Zagrebu (Horvati), a umro 10. lipnja 1908.godine u Parizu.
Nadimak mu je bio Liga. Od ranih dječačkih dana s ugljenom je crtao po bijelim zidovima staje: leptire, cvijeće, životinje i ljude. Pohađao je Opću pučku dječačku školu u Samostanskoj ulici (danas OŠ J.J.Strosmayerova, Varšavska 18.).
1900. godine otac ga upisuje na litografski zanat kod Vladimira Rožankovskog u Berislavićevoj ulici. Do 20. listopada 1903. godine Račić uči litografski zanat.
U potrazi za slikarskim znanjem boravi u Beču, Berlinu, Munchenu, Parizu. U Munchenu su mu prijatelji Miroslav Kraljević i Vladimir Becić. Afirmiraju se kao ZAGREBAČKA ŠKOLA, buntovna klasa, Die kroatische Schule . Hrvatska škola - najbolje što je munchenska akademija mogla stvoriti.
Becićev opis Račića : «Bio je srednjeg stasa, čvrste debele smeđe kovrčaste kose; velikog izbočenog čela; modrih, otvorenih očiju; debelih usana, koje su odavale senzualnost; tup, uzdignut nos; a inače tijelom niti slab niti jak.»
Cijelo vrijeme svog boravka vani borio se s neimaštinom. Pisma koja su stizala ocu bila su puna molbe za novac: « U stanu mi je zima, a kad odem na ulicu opet je još gore zima, dakle i ovako i onako zlo.»
«Sobica, što mu je služila i kao sobica i kao atelje jedva da je u nju stala postelja i ormar, a preostali prostor bijaše pun blokova, risarija, započetih slika, knjiga o umjetnosti i reprodukcija.»
1908. godine Račić odlazi u Pariz gdje živi teško. Račićevi motivi su pariška sirotinja i pariški mostovi. Kopira djela Goye, Maneta i ostalih impresionista, a nedugo zatim počinja samoubojstvo. Pokopan je 22. lipnja 1908. godine u 15.30 na pariškom groblju Bagneux, u skupnoj grobnici.
U svom kratkom životu stvorio je nekoliko djela koja će postati klasika hrvatskog slikarstva: Majka i dijete, Dama s rukavicama, Pont des Arts, Autoportret, Mali autoportret, Portret starog prijatelja, Gospođa u crnom, Dama u bijelom...
Ponosni smo što smo učenici škole koja nosi njegovo ime.
Jeste li znali da je ovu rečenicu napisao baš Josip Račić u pismu koje je poslao svom ocu u periodu kada je bio zadovoljan, veseo i sretan što može raditi posao koji najviše voli- slikanje:
«Čim više znam, s tim uvijek uviđam da još dosta ne znam, i tako uvijek više od sebe zahtijevam, i na taj način čovjek samo napreduje.»
.gif){kind=small}
