LIJEPO JE KAD MOŽEŠ POMOĆI

       Proteklih smo dana svjedoci katastrofalne tragedije koja je pogodila našu Slavoniju i susjedne države… Toliko boli, očaja, straha, uništenih domova i snova u nekoliko trenutaka… Gotovo poput ružnog sna ili filma katastrofe…No, nažalost, nije to ni san ni film. Ganuti pretužnim slikama i sudbinama ljudi s pogođenih područja, spontano, iskreno i s puno nježnih utješnih misli, sakupili smo i mi svoje školske snage i odlučili barem malo pomoći i olakšati teške i sumorne dane svojim vršnjacima i njihovim obiteljima. U petak 23. svibnja prikupljali smo higijenske potrepštine, pelene, dječju hranu… Sve ono za što smo u medijima čuli da je ovog trena najpotrebnije… Priključili smo se akciji Crvenog križa i tako postali mali djelić ove velike obitelji dobrote. Uz prikupljanje stvari, puno smo u školi razgovarali o tragediji koja se dogodila, napisali puno redaka, želeći u mislima podijeliti bol sa svojim dalekim, nepoznatim prijateljima…

OTVORIMO SVOJA SRCA

       Svatko je neki svoj svemir u kojem je svatko svoje središte. I iako je to u potpunosti u redu, nekada trebamo izaći iz svog svemira i pogledati što se zaista događa oko nas.
       Nevolje ljude pogađaju svaki dan, svugdje na svijetu. I dok jedni ljudi pate, drugi se žale zbog malih, svakodnevnih problema i zavide ljudima koji imaju više i bolje od njih. Rijetki su ljudi koji cijene ono što imaju prije nego sve izgube. Ljudi ne shvaćaju da se nesreće događaju baš ovdje, u njihovom susjedstvu sve dok ne osjete nesreću na vlastitoj koži. Ni ja nisam shvaćala kako se osjećaju ljudi koji su izgubili sve na Haitiju ili siromašni ljudi u Africi sve dok se tragedija nije dogodila „pred mojim prozorom“. Namještaj, roba, hrana, članovi obitelji i ljudski snovi, sve je to, u samo jednom trenutku odnijela voda. Tim ljudima je potrebna pomoć. Čovjek jest jedna materijalna stvar i ima fizičke potrebe, pa tako svim ljudima treba hrana i voda. Ali čovjek je i duhovno biće i treba ljubav i brigu. Ogromne štete su počinjene na kućama tih ljudi, ali i  na njihovim srcima i dušama.
       Mislim da je najbolja pomoć, koju možemo dati tim ljudima, pokazati im da nisu sami i da, iako je ponekad teško povjerovati, u ljudima još ima čovječnosti i želje da pomognu.       Tek se sada, kada se događa ovako velika nesreća, ljudi koji su nekada bili neprijatelji mire, udružuju i pružaju pomoć najpotrebnijima i mislim da je to najveći dokaz da je Dobro puno veće od Zla. Neka tako ostane i kad se zadnje kaplja vode posuši…Neka ta ružna, mutna voda odnese sve loše… Bilo bi lijepo da ostanemo ovako dobri, bliski, suosjećani ljudi….Oni koji se raduju tuđoj sreći i koji dijele tuđu bol…

Eva Jagodić, 8. a

ŠTO MOGU UČINITI KADA JE DRUGIMA TEŠKO?

       Mnogo je ljudi, u zadnjih par dana, izgubilo sve ono bez čega mi ne bismo mogli zamisliti jedan radni dan. Zbog poplava mnogi ljudi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji provode dane u školama, a noći spavajući na strunjačama. Neki od njih su pak odsječeni od ostatka svijeta.
        Mnogi klinci, manji od mojih vršnjaka, maštaju biti poput Spidermana-a ili Captain America-e, ali super heroji nisi istiniti. Krivo! Oni postoje i žive među nama. To su policajci, bolničari, vatrogasci, vojska, naši roditelji, svi oni dobrovoljci koji, riskirajući svoje živote, pomažu drugima da bi ih usrećili ili pružili osnovne potrebe. No, nisu super heroji samo ljudi navedenih zanimanja već i mi. Školarci, vrtićanci i studenti. Svi mi možemo biti super-heroji u očima drugih. Samo trebamo dati dio svoga vremena, pomoći kada je to najpotrebnije. U sadašnjem slučaju možemo darivati i najmanju potrepštinu. Pidžamu, hranu, vodu, tople čarape, plišanog medu, poruku ohrabrenja i pozitivnu riječ. U teškim situacija važno je samo jedno, a to je držati se zajedno jer: kad se male ruke slože, sve se, ali uistinu sve se može!
       Nije važno materijalno bogatstvo ili ugled u društvu. Važno je usrećiti drugoga, bližnjega. Kada usrećiš drugoga, više si usrećio samoga sebe.

Tin Crnković, 6.c

STANI I ZAMISLI

       Stani i zamisli. Zamisli sve što imaš. Sve drage ljude, prostor koji nazivaš domom. Zamisli uspomene i neka druga, sretnija vremena. I onda, odjednom, to sve nestane. Potopi se, rastrga, slomi, potone pod bujicom strašne, podivljale vode. Sve što je nekada značilo život, sada polako donosi smrt. "Naš naraštaj u zemlju ide, po zemlji se malko vrzo, a sad u nju ide brzo. Smrt radosti polako truje. Tamnu pjesmu prolaznosti, sve glasnije mi uho čuje."
       Kažu da je najteže imati pa nemati. A njima je prijateljica rijeka, najbliži susjed i najstariji sudrug u svemu oduzeo sve što su imali. Ista ona rijeka pored koje su nekada svakodnevno prolazili krećući u škole, na poslove i fakultete. Ista voda koja je godinama napajala njihove usijeve i vlažila njihovu zemlju sve im je to oduzela. Naglo i bez pitanja. Niodkuda, iz neba pa u rebra. Grom iz vedra neba. Zaista, sve je to došlo s neba. Želi li nas Bog kazniti? Pa zašto im je onda sve oduzeo? Ljudi koji do jučer nisu znali za njih, sada su njihovi najbolji prijatelji, ruka pomoćnica i rame za plakanje. Pitam se, kakav je osjećaj gledati sve što imaš kako tone u ponore bezdana, rijeku koja je, naizgled, bez dna? Daj Bože, da nikada ne saznam. Zaista mi je žao tih ljudi. Najradije bih da imam nešto što bi vratilo vrijeme. Što bi spriječilo tolika mjesta da se napune suzama. Suzama bistrim poput nebeskog plavetnila ovih dana nad Zagrebom koje kapaju u prljavu, bolesno mutnu vodu. Sjećate li se kada je Zagreb izgledao isto tako? Ja, hvala Bogu, nisam bila tu da to vidim, no tu sam da čujem o toj, još nzaboravljenoj priči. Srednjaci okupani nezdravom smeđom tekućinom. Hrpa izgubljenih ljudi i druga hrpa koja istim tim ljudima obećava da će biti bolje. Kada? Nitko ne zna. Kako? Kad ovo sve izgleda tako bezizlazno, poput crne rupe za koju si siguran da nema kraj. Hajde, pričaj mi o sutra. Možda će mi to odvratiti misli o danas. Možda će mi svjetlost rasvijetliti tamu i osušiti današnju vodu.
       Možda su ovi užasi napravljeni da ujedine ljude. Ljepota tragedije, rekla bih. Vojske koje su nekada razarale sada grade. Ljudi koji nemaju ništa, nalaze nešto i to daju. Ljepota je u oku promatrača, zar ne?

Tea Kržak, 8.b